Kao alternativni model vlasništva i strukture poslovanja, stewardship se mainstreamu nameće iz političko i ekonomsko lijevih, progresivnih i sekularnih krugova. Jednostavno se radi o ljudima koji zahtijevaju društvenu pravdu u ovom krajnje nepravednom svijetu. Postojeće globalne strukture i modeli poslovanja (tu mislim da prevladavajući globalni korporativni kapitalizam slobodnog tržišta) generiraju nezadovoljstvo koje se više ne može skriti ili racionalizirati. Nepravedne strukture stvaraju nepravedne uvjete i mentalitete (Katolička crkva u tom kontekstu govori o „strukturama grijeha“) te rađaju nepravdom, što u teološkom rječniku nazivamo grijehom.
Smatram da, uz navedene progresivne sekularne krugove, upravo Crkva ima mnogo za reći kada je u pitanju društvena nepravda – i može se reći da postoji nešto što se zove socijalni nauk Crkve a kojega Crkva nudi svim ljudima dobre volje kao odgovor na nepravdu koja je vidljiva, ali na uzroke te nepravde. U tom odgovoru Crkva naglašava tri temeljna načela koja trebaju biti izvor i cilj (svrha) svakog ljudskog i društvenog djelovanja: opće dobro, solidarnost i supsidijarnost. Ono što je važno istaknuti na ovom mjestu je nužnost da ova tri načela uvijek i svugdje moraju ići skupa, ruku pod ruku. Ako uzmemo samo jedno načelo i na njemu krenemo graditi društvenu strukturu – samo je pitanje vremena kada ćemo završiti u jednoj od neopravdanih i pogubnih ideologija (koja će onda roditi grijehom – društvenom nepravdom). I druga stvar koju treba naglasiti je činjenica da ova načela ne predstavljaju kraj u sebi (iako trebaju biti početak i cilj svakog djelovanja), nego su sva tri usmjerena neotuđivom ljudskom dostojanstvu koje je rezultat (posljedica) sličnosti svakog čovjeka s Bogom (teološki izrečeno kroz ideju Imago Dei).
Socijalni nauk Crkve nije dogma Crkve (kao što je to Trojstvo ili Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije) nego predstavlja adekvatan izričaj dogmatskog učenja Crkve. Ono je nastalo (točnije, Crkva ga je postala svjesna) u određenom vremenu (koje se uzima kao godina 1891. u kojoj je papa Lav 13 objavio Rerum Novarum) nakon čega se razvija kako bi bilo adekvatan odgovor na ljudske probleme i poteškoće svakog vremena. Ovaj izričaj dogmatskog učenja Crkve proizlazi iz Tradicije (što je sasvim katolička „stvar“ koju mnogi ljudi, pa i dobri katolici, ne razumiju do kraja i potpuno), Učiteljstva (redovitog i autentičnog) Crkve i Objave. Ovdje se želim upravo kratko zaustaviti na Objavi koju predstavlja Biblija, a sve kako bih dao katolički doprinos promoviranju i opravdanju stewardshipa.
Možda mnogi ne znaju, no ideja stewardshipa je intrinzično biblijska ideja ili koncept koji je već tamo pretočen u stvarnost. Naime, Biblija jasno naglašava da čovjek nije vlasnik ni samoga sebe (dakle, svojega vlastitog života – zato je samoubojstvo smrtni grijeh) pa time ni prirode ili svijeta u kojem živi. Čovjek je samo upravitelj, skrbnik (steward). Vlasnik je Bog koji je Stvoritelj. Možemo li ovo razumjeti kao biblijsko utemeljenje razdvajanja strukture vlasništva od strukture upravljanja (razdvajanje ekonomskih i glasačkih prava) koje je inherentno stewarsdhipu? Rekao bih da možemo, i to ne samo biblijski nego i antropološki. Bog donosi konačne odluke, dok mi možemo uživati u svojim „ekonomskim“ pravima. Činjenica da postojimo jest svjesnost o darovanosti stvarateljskoga „neka bude“ Boga Stvoritelja. Svoje postojanje možemo i moramo razumjeti kao dar. Stvorivši čovjeka i darovavši mu postojanje i slobodu (autonomiju koja je utemeljena već na prvoj stranici Biblije), Bog je postavio čovjeka u Edenski vrt da ga obrađuje i da upravlja njime (čovjek daje ime svakoj životinji i biljci, obrađuje vrt). Bog je vlasnik vrta i svega što je u njemu. Čovjek je upravitelj.
I ova ideja ili slika upravitelja koji upravlja onime što nije njegovo, prožima čitavu Bibliju, a ovdje se posebno želim osvrnuti na najsposobnijeg upravitelja Starog zavjeta – Josipa Egipatskog. O njemu čitamo u Knjizi postanka od 37. do 50. poglavlja (što je zadnja epizoda priče o postanku koja završava stvaranjem Izraelskog naroda).
Priču, vjerujem, mnogi poznaju. Josip je najmlađi od 12 Jakovljevih sinova koji biva proglašen sanjarom i kojega braća iz zavisti prodaju u egipatsko ropstvo. Josip kao rob dolazi u kuću Potifara, zapovjednika faraonove tjelesne straže. Budući je bio pravedan (miljenik Božji jer je „Gospodin bio s njime“) i uspješan u svemu što je radio, Potifar ga je uskoro postavio za upravitelja svojega imanja i kuće. Potifarova supruga je „bacila oko“ na Josipa i htjela uživati u njemu, no Josip ju je u više navrata odbijao. Vidjevši da ga ne može zavesti i navesti na grijeh, Potifarova žena laže te Josip nepravedno završi u zatvoru. Tu je, u zatvoru, protumačio snove dvojici zatvorenika koji su bili faraonovi peharnik i pekar. Nakon nekog vremena peharnik, kojega je faraon poštedio i vratio u službu, a nakon što mu je Josip to navijestio protumačivši mu san, se sjeti Josipa i predloži faraonu da njega pita za tumačenje snova koji su mučili samog faraona. Josip dolazi na faraonov dvor, tumači faraonov san i predlaže što je potrebno napraviti kako bi se preživjela predstojeća kriza. Faraon i njegovi dvorani su oduševljeni idejama i povjerovali su da je Josip autentično protumačio faraonove snove. Faraon ga postavlja za upravitelja čitavog Egipta te se Josip priprema za krizne godine. A kada su one nastupile, kriza i glad je zavladala čitavim svijetom. No, Egipat je bio miran jer je u vrijeme prosperiteta Josip gradio zalihe kojima se racionalno upravljalo. Zbog toga su Josipova braća morala doći u Egipat kako bi od Egipćana kupili hranu. U jednom dramatičnom spletu okolnosti i Josipove glume i iskušavanja braće, konačno sva braća i njihov otac Jakov i svo imanje njihovo dolaze u Egipat i tu se nastanjuju. Tijekom vremena se povećava njihov broj i život u blagostanju. „Poslije Josipove smrti i smrti sve njegove braće i svega onoga naraštaja umnožiše se veoma sinovi Izraelovi i postadoše vrlo mnogobrojni i jaki, tako da je sva zemlja bila njima gusto napučena.“ (Izl 1,6-7) Tako završava Postanak – stvaranjem mnogobrojnog i jakog Izraelskog naroda u Egiptu.
Smatram da ova biblijska priča može poslužiti kao biblijski case-study za razumijevanje i obrazloženje stewardshipa u suvremenom (kapitalističkome) svijetu. Što možemo naučiti iz nje danas?
Prva stvar koja upada u oči je popularna krilatica da Bog i krivim crtama piše ravno. Bog računa s našim pogreškama (grijesima) koje su posljedica pada naših praroditelja u Edenskom vrtu. To ne znači da Bog želi naše pogreške i grijehe, ili da ih potiče. Ne. To samo znači da ih Bog pripušta jer smo autonomna i slobodna bića koja mogu Njemu, izvoru života i radosti, reći ne. Ali to znači da samo sami odgovorni za svoje čine i postupke. No, Bog je veći od naših pogrešaka i grijeha. Može ih iskoristiti i od njih napraviti nešto dobro pa i prekrasno. I svakako može provesti svoju volju i usprkos našim pogreškama i grijesima kojima idemo protiv te volje. Josipova braća su bila zavidna (zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha) i htjela su mu zlo. Bog je iz tog zla napravio neko dobro – spasio ih od gladi u vremenima krize. Mi smo stvorili globalni kapitalistički sustav u kojem financijske špekulacije i korporativna pohlepa uništava prirodu, čovjeka i društvo, i vjerujem da Bog sada čovječanstvu govori kroz ovu artikulaciju stewardshipa u ekonomiji i gospodarstvu, pa čak i dolazila ona iz ovih progresivnih, sekularnih krugova. Mi kao Crkva trebamo to razumjeti i prihvatiti to kao znak vremena.
Druga stvar se odnosi na supsidijarnost (jedan od tri principa socijalnog nauka Crkve) jer priča prati Josipa tijekom vremena u kojem preuzima odgovornost za sve veće poslove i zadaće (i to priča ide bottom-up). Iako je rob te kao takav nije sam svoje vlasništvo, jer je Bog s njime postaje upravitelj jednog obiteljskog posla – mogli bismo to tako reći – i sada se pod njegovom v slašću nalaze drugi ljudi. Pa iako nije sam svoj vlasnik (ipak se potvrđuje vlasnikom samoga sebe u odnosu naspram Potifarove žene), kao što nije vlasnik Potifarovog imanja (posla) i kuće, on upravlja i samim sobom ali i Potifarovim poslom i kućom. A nakon što nepravedno završi u zatvoru u kojem zadobije tamničarevu naklonost i on mu povjeri sve zatočenike i „poslovanje“ čitavog zatvora, Josip konačno dolazi na faraonov dvor i postaje upravitelj čitavog Egipta. Možemo reći da je Josip krenuo kao upravitelj privatnog biznisa te je završio u javnoj službi (prvo u zatvoru, a onda na dvoru) kao upravitelj čitave države. I pri svemu tome je ostao vjeran sebi i Bogu, te, iako nije imao vlasti nad samim sobom, upravljao je životima svih povjerenim mu ljudi i javnim dobrima. S teološke strane mi je zanimljivo da se on uspio oduprijeti se napasti ili iskušenju da uzme ono što nije njegovo, iako je mogao misliti – kao što su to učinili Adam i Eva – da mu to po pravdi pripada. No, leći sa Potifarovom ženom nije htio jer je razumio da nije njegova – „vlasnik“ je netko drugi (iako su i Adam i Eva znali da plod sa stabla spoznaje dobra i zla nije njihov, ipak su uzeli ono što im ne pripada). Ovaj primjer nam može mnogo toga reći o integritetu i osobnosti autentičnog upravitelja ili skrbnika (stewarda) – ne poseže za onime što nije njegovo a nad čime upravlja. Još jedna zanimljiva ideja: Knjiga postanka kreće s prvim padom (posizanjem za voćem sa zabranjenog stabla) a završava stvaranjem Izraelskoga naroda temeljem čovjeka koji se odupro iskušenju posizanja za zabranjenim „voćem“, iako je kušnja bila snažna kao i u 3. poglavlju Postanka.
Ova biblijska priča ima mnogo toga reći i kada je u pitanju poslovanje sa svrhom, odnosno, s vizijom tvrtke i misijom njenog poslovanja. Inzistiranje na sreward-ownershipu se često pravda namjerom da se sačuva poduzeće u izvornosti njegova poslanja i svrhe zašto uopće postoji. U ovoj priči imamo dvije svrhe koje se podjednako – a preko jednog te istog upravitelja/skrbnika – ostvaruju. Svrha zbog koje faraon postavlja Josipa za upravitelja/skrbnika je preživljavanje kriznih godina, a svrha zbog koje Bog prati Josipa je dovršetak stvaranja – stvaranje Izraelskog naroda. Obje svrhe su ostvarene spremnošću samo jednog čovjeka da se odazove pozivu rješavanje izazova koji su pred njime. On ima alate kako da ostvari vizije drugih ljudi (Potifara, tamničara, glavnog faraonovog peharnika i samog faraona) bez da polaže pravo na te vizije (zanima ga upravljanje i razvijanje sustava a ne vlasništvo nad sustavom). Ovdje se može iščitati i načelo pape Franje (u Evangelii gaudium 222-225) koje kaže „vrijeme ja važnije od prostora“ u kojem papa upozorava sve koji žele doprinijeti općem dobru, da ne zauzimaju prostore moći, nego da pokreću procese suradnje i odgovornosti kako bi se ostvarile svrhe koje su postavljene pred nas kao usmjerenje i cilj našeg života. Josip ne želi vlasništvo, dominaciju i moć. On želi rješavati ljudske probleme i ostvarivati njihove vizije. Vjerujem da takvih Josipa Egipatskih ima i danas, ma gdje se oni nalazili i kojem god društvenom taboru pripadali. Trebamo ih!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 