Fenomenološki diskontinuitet pape Franje

Od prvoga dana svojeg pontifikata, papa Franjo je dao do znanja da pred nama stoji skroman i slobodan čovjek snažnog uvjerenja kako su promjene u Crkvi nužne. I to drastične promjene. Promjene koje nisu ništa drugo nego implementacija naučavanja Drugog vatikanskog koncila. A nauk Drugog vatikanskog koncila bio je, i jest isti nauk svih prethodnih ekumenskih koncila. Posebnost Drugog vatikanskog ekumenskog koncila je njegova pastoralna narav i volja Crkve da grešnome i odijeljenome (sekularnome) svijetu pristupi na drugačiji način. Jer, za spasenje duša treba odabrati i primjerena sredstva i primjerene načine navještaja Evanđelja, Radosne vijesti. Sekularni, moderni i postmoderni svijet jednostavno više ne mari za ekskomunikacije, anateme (proklinjanja) i dogmatske palice kojima Crkva s pravom udara krivovjerja i hereze. Stoga je Crkva, kao Mater er Magistra promijenila pristup svojoj ljubljenoj a izgubljenoj djeci, tako da više ne krećemo od proklinjanja (anatema) nego od otvorenosti koja je preduvjet dijalogu. Kultura susreta, kako kaže papa Franjo.

Uglavnom, možemo reći da su svi postkoncilski pape neumorno radili na tome da primjene ono što je Drugi vatikanski koncil naučavao. No, svi su to odrađivali  poprilično ustrajno rezervirano – i, rekao bih, s pravom – kao da su dalmatinci: pomalo, di je priša. Bilo je tu, a i još je uvijek, dosta otvorenih pitanja o naravi, duhu i interpretaciji samog Koncila i njegovog naučavanja. Po meni je najbolju interpretaciju dao Ratzinger, papa Benedikt XVI., inzistirajući na hermeneutici reforme. Ali, kada je Bergoglio izabrao ime Franjo, i kada je u noći izbora odlučio staviti srebreni križ, pozdraviti narod na trgu s „dobro večer“ i zamoliti vjernike da mole za njega, rezerviranost u primjeni naučavanja Drugog koncila je potpuno iščezla i ostala je samo neumorna ustrajnost. I tome danas svjedočimo: neumornoj i ustrajnoj primjeni naučavanja Drugog vatikanskog koncila u Sinodalnoj Crkvi pape Franje.

Stoga, kada me upitaju zabrinuti vjernici, kolege teolozi ili ljudi koji slobodno žive svoje živote neopterećeni nadom u život vječni, kako ja komentiram ovo ili ono što je papa Franjo rekao, učinio ili objavio u službenom dokumentu – vidim li ja tu diskontinuitet i lom s Tradicijom, Predajom i Naukom Crkve, odgovaram da vidim samo fenomenološki (što znači ne-bitni) diskontinuitet i lom. A taj diskontinuitet i lom je, s jedne strane sasvim prirodna i nužna posljedica osobnosti Petrovog nasljednika (njegovog karaktera, estetskog ukusa, političkih, ekonomskih i teoloških uvjerenja, i tako dalje), a s druge strane je nužna posljedica promijenjenog društveno-kulturološkog konteksta u kojem živimo, mičemo se i jesmo. Ovaj kontekst u mnogome obilježava internet i sve što se na, u i po njemu odvija – od dostupnosti informacija, do društvenih mreža i umjetne inteligencije. Spojilo se to dvoje (minimalno, iako bi se tu našlo i još utjecajnih elemenata) i formiralo ovaj fenomenološki diskontinuitet. A on se sastoji u nekoliko točaka koje bih ovdje ukratko, ali ne iscrpno, analizirao.

Prva stvar koja ga sačinjava je sloboda. Papa Franjo je slobodan čovjek i slobodan papa. I to ne kažem kao neku puku antropološku činjenicu (pa svi su ljudi slobodni), nego kao karakternu osobinu. Biti slobodan čovjek je jako teško, pa iako smo svi ljudi slobodni, samo je jako malo ljudi uistinu slobodno – i tu sada ne mislim na teologalnu slobodu za koju nas Krist oslobodi. Ovdje mislim na potpuno antropološku datost onoga biti slobodan (i biti svoj) u svijetu koji nas želi zarobiti. Biti slobodan u izričaju (bilo verbalnome, pojavnom ili kakvom trećem) i reći ono što misliš i vjeruješ (što se može protumačiti i kao ljudsko pravo slobode mišljenja). Bez straha da ćeš biti otkazan (cancel-culture), bez straha koji rezultira (aut)cenzurom, ali isto tako ne bez filtera da možeš baljezgati, to jest, lupetati sve i svašta te govoriti svakojake gluposti. Zanimljivo da jako rijetko uočimo paradoks u kojem živimo – bilo kao društvo, ili kao pojedinci – a koji kaže da imamo (ljudsko) pravo govoriti gluposti, pri čemu imamo i medij (Internet, društvene mreže) koji to može posredovati na način da sve skupa završi otkazivanjem, (auto)cenzurom i filterima. A zamisli sada pitanje ove slobode u službi, i to ne bilo kojoj službi, nego u službi Vikara Kristova. Ako je biti slobodan čovjek u suvremenom svijetu iznimno teško, onda je biti slobodan Papa gotovo nemoguće. A opet vidimo papu Franju da jest slobodan Papa. To se najbolje vidi po tome da, figurativno govoreći, glavobolju dobiju zaposlenici PR ureda Svete Stolice svaki puta kada Papa negdje putuje u avionu punom novinara. Ali ne samo to, nego gotovo svaki puta kada Papa odluči, a događa se to poprilično često, zaobići službeni protokol, odložiti napisani govor i razgovarati s okupljenima i govoriti iz srca. I to je jedna od stvari koja mi je najdraža kod pape Franje. To što je slobodan izreći se spontano, iz srca. No, to je ujedno i jedna on stvari koje unose najveću pomutnju u Crkvu i svijet koji jedva čeka (kroz i preko sekularnih medija koji nedvojbeno imaju agendu) krivo interpretirati i van-kontekstualno prenijeti Papine riječi. Nije dobro da katolici budu kao zečevi. Tko je Papa da sudi drugima (homoseksualcima)? Svi (pa onda i homoseksualci) trebaju imati obitelj. Može se nastaviti nabrajati „slučajeve“ kontroverzi koje su jednostavna posljedica činjenice da je papa Franjo slobodan čovjek i slobodan Papa. Bilo je toga (možda u manjoj mjeri) i prije, to je točno. Ali nije točno da je prije bilo društvenih mreža i ovoliko sekularnih medija koji jedva čekaju (krivo!) prenijeti ono što Papa kaže.

Druga stvar je već spomenuta, a to je volja da se neumorno i ustrajno primjeni naučavanje Drugog vatikanskog koncila, i da se dogmatski pristup zamjeni pastoralnim. I to ne samo u načinu na koji Crkva ophodi sa samom sobom i svijetom, nego i načinom na koji Crkva funkcionira i misli sebe i svijet. Pastoralni pristup svemu i svačemu – od službenih dokumenata, enciklika, Odluka Dikasterija, pa sve do Statuta Svete stolice, Vatikanske banke, liturgijskih odredbi i pitanja ranjivih skupina. Svemu pristupamo pastoralno. A onda gledamo kako to možemo ukalupiti u dogmatski izričaj – ako je to uopće potrebno. ChatGPT kaže da „papa Franjo stavlja pastoralnu brigu ispred doktrinarne strogosti. Njegovo vodstvo usmjereno je na približavanje Crkve ljudima, s naglaskom na milosrđe, inkluziju i dijalog, umjesto na osudu i rigidnost.“ I tu je sasvim u pravu. Doktrinarna strogost jednostavno više ne prolazi među ljudima – onima izvan Crkve sigurno, a ni onima u Crkvi, nažalost, sve manje i manje išta znači. Zašto je tome tako je jako teško odgovoriti jer, čini mi se, upadamo u istu zamku koja nas priječi odgovoriti pitanje Što je bilo prije – kokoš ili jaje. Stoga niti neću nuditi neki mogući odgovor. Umjesto toga bih ovdje samo taksativno naveo pitanja/probleme koji proizlaze iz ove volje da se Drugi vatikanski primjeni u suvremenoj Crkvi:

• Pitanje uključivosti Crkve i sakramentalnosti koje se može promatrati kroz prizmu Amoris laetitia ili Fiducia supplicans
• Odnos prema Tradiciji, tradicionalizmu i liturgijskom pluralizmu koji se može promatrati kroz Traditionis custodes
• Teološko vrednovanje ekonomsko-političke sfere društva koja se može uočiti kroz Evangelii gaudium, Laudato si i Fratelii tutti
• Pitanje ređenja žena i oženjenih muškaraca preko pripremnih dokumenata Sinode o sinodalnosti i Sinode o Amazoniji

Odnos doktrinarne strogosti i pastoralne brige može se iščitati i u zadnjem „slučaju“ pitanja pristupanja muškaraca istospolnih sklonosti u bogosloviju. I dok je na snazi odluka Dikasterija za kler, a koja kaže da se mladić (ili muška osoba) istospolne sklonosti ne može pripustiti u bogosloviju, Talijanska biskupska konferencija donosi pomalo drugačije smjernice (a koje je taj isti Dikasterij  prethodno odobrio) koje određuju formativne postupke i procese (samu formaciju, u biti) usmjerene pojedincima kako bi ih se moglo pratiti u otkrivanju istine o vlastitoj seksualnoj orijentaciji (bilo da se radi o heteroseksualnoj ili istospolnoj), a sve u svrhu usmjeravanja pojedinaca/kandidata prema kreposti čistoće (celibatu).

Mislim da su ova pitanja/problemi jako važni za Crkvu, ali da nisu od presudne važnosti. Osobno mislim da su neka pitanja trenutno razriješena na nezadovoljavajući način, a o mnogima sam i pisao na ovom blogu. Stoga vjerujem da će Crkva u pravo vrijeme razlučiti bitno od nebitnoga, svoje od onoga što nije njeno, te da će neki od narednih pontifikata ispraviti ono što nije dobro, trenutno, formulirano ili određeno. Stoga u ovim pitanjima/problemima ne vidim u bitnome diskontinuitet, nego vidim – gotovo nužnu – posljedicu fenomenološkog diskontinuiteta koja može, sasvim opravdano, prouzročiti neugodnosti mnogim katolicima. No, te neugodnosti treba pretrpjeti i izdržati ovo, možda, nestalno vrijeme u kojem se čini da su mnoge jasne stvari postale nejasne. Crkva nije papina, nije naša nego Kristova. I Krist je sebe predao kako bismo mi mogli biti mirni i sigurni da ju, Crkvu, vrata paklena neće nadvladati.