Recenzija knjige: Isus lider

Za Vladimira Grebenara sam čuo prije zbog njegovog YouTube kanala „Evanđelje dana iz Međugorja“ nego zbog njegove knjige „Isus lider“ koju mi je sam poklonio kada smo se našli kratko na jednoj kavi u Međugorju. Povod te kave je bila dobra volja da brata u Kristu upozorim na neke stvari koje mnogi, pa i sam smatram upitnim i skliskim terenom njegovog apostolata. O tome sam već više puta pisao, pa se ovdje želim osvrnuti, adekvatno teološki, na njegovu knjigu koja je, sudeći prema fotografijama s predstavljanja koja se organiziraju diljem RH i BiH, postala pravi must have dodatak knjižnici svakog katolika.

Knjiga je pisana jednostavnim stilom i jezikom koji je pristupačan svakom čovjeku. Zato smatram da nikome neće biti problem uhvatiti, posredovati i razumjeti ono što je Vladimir tu htio reći. U tom smislu knjiga je pravo osvježenje u katoličkim krugovima, jer je jedna od rijetkih publikacija koja se bavi ovom tematikom na tako pristupačan i razumljiv način. Struktura knjige je također jasna i jednostavna. Vladimir kreće od pitanja svrhovitosti ljudskoga rada, na neki način sažeto ponavljajući ono što barem tri zadnja pontifikata, iako socijalni nauk Crkve o tome govori već stotinu godina, naglašavaju: ljudski rad i ekonomsko-gospodarska djelatnost moraju se razumijevati u jednom širem kontekstu unutar kojega je središte ljudska osoba. Ne broj, ne profit, ne kapital, nego čovjek – osoba. Zatim se Vladimir sasvim kompetentno hvata zadatka objašnjavanja temeljnih ekonomskih pojmova poput menadžmenta, poduzetništva, konkurentnosti, poslovnog uspjeha i u konačnici liderstva, što opet radi na iznimno jednostavan i pristupačan način. Jasno se vidi da čovjek barata definicijama, razumijevanjem ekonomije i dinamike gospodarske djelatnosti, te da na jezgrovit a jednostavan način posreduje to stručno znanje čitatelju. I na kraju nam nudi svoj model unutar kojega sjedinjuje ono što kaže ekonomska znanost i njegovo osobno razumijevanje, ili bolje rečeno, razmatranje objavljenih istina koje su temelj naše vjere.

Sadržajno, knjiga je zanimljiv spoj stručnog ekonomskog znanja i Vladimirovog osobnog razumijevanja i razmatranja biblijskog sadržaja (čovjek je proveo sedamnaest godina u Injigu, pa je otuda razumljiva širina i dubina njegovog razumijevanja Biblije) s relativno malim brojem referenci i dodatne literature ili bibliografije (ukupno 59 bibliografskih elemenata sadržanih u 98 fusnota na knjigu od 300tinjak stranica) što je sasvim razumljivo zbog namjere autora (pretpostavljam) da bude pristupačan i razumljiv široj čitateljskoj publici.

Metodološki, kako sam to već naveo, Vladimir se odlučio za pristup odozdo, gdje počinje s iznošenjem znanstvenog pogleda na ekonomiju i njene elemente (primjerice, pitanje poslovnog uspjeha) što onda nadopunjuje „Isusovim kriterijima“ pri čemu nudi perspektivu vjere kada su u pitanju ekonomija i njeni temeljni elementi. Primjerice, za poslovni uspjeh navodi pokazatelje profita i zadovoljstva dionika (223) kako ih ekonomska misao artikulira, i onda dodaje Isusove kriterije istinskoga poslovnog uspjeha. Na ovom se mjestu može vidjeti tenzija između onoga što ekonomska znanost kaže i onoga kako sve to skupa izgleda iz perspektive objavljene vjere koju Vladimir, s pravom, stavlja na važnije mjesto (istinski poslovni uspjeh)jer ona predstavlja onaj širi kontekst unutar kojega moramo ekonomiju promatrati i razumijevati. Ono što smatram važnim izložiti kritičkom adekvatno-teološkom pogledu, jest pitanje koje stoji na samom početku knjige: kako uskladiti poslovni neuspjeh i Božju volju, odnosno, Njegov blagoslov?

Ovo sam pitanje postavio Vladimiru na predstavljanju knjige u hotelu sv. Križ, no, nažalost, nisam dobio odgovor. Vladimir ističe da „rizici od poslovnog promašaja i poslovni padovi nisu volja Božja“ (38), pa nas time izlaže opasnosti tkz. „evanđelja prosperiteta“. Što je evanđelje prosperiteta? Najjednostavnije rečeno, radi se o kršćanskoj herezi rođenoj u evangeličko-pentekostalnom kontekstu Sjedinjenih Američkih Država, a sasvim poznatoj i prepoznatljivoj preko upravo TV propovjednika. Glavni naglasci „evanđelja prosperiteta“ su ono što, nažalost, pronalazim i u knjizi „Isus lider“, a radi se o tome da Božja volja i poslovni neuspjeh nisu uskladive kategorije. Radi se o tome da je poslovni uspjeh zajamčen ukoliko poduzetnik surađuje s Bogom i njegovom voljom („Čovjek…ne može znati hoće li ishod neke odluke biti pozitivan, premda se nada uspjehu. Bog zna da će ishod odluke biti uspješan ako čovjek ustraje bez kompromisa u vršenju njegove volje“ 140) jer vjernici u Kraljevstvo Božje ulaze već tu na zemlji i primaju „blagoslove u financijama…fizičko i mentalno zdravlje i uspjeh na svim drugim područjima života“ (142). Isto tako je snažno istaknuta individualistička perspektiva (što je donekle razumljivo za samu knjigu, jer je liderstvo pitanje pojedinca, ali i u tom isključivo ekonomskom smislu, uvijek u relaciji s drugima) odnosa s Bogom koji se uvijek razumijeva kroz prizmu poslovanja (i zajamčenog poslovnog uspjeha!). U toj perspektivi poslovni uspjeh se izjednačava s Božjim blagoslovom (230) a spasenje se razumije kao nagrada (192) vjerniku koji beskompromisno ustraje u svojem putu vršenja volje Božje. Kraljevstvo Božje se spušta na pojedinca (207) koji svoju vjeru koristi kao metodu donošenja poslovnih odluka (165).

Ovo, uz razumijevanje Boga kao aparata koji mora pozitivno reagirati na moje molitve i davanje desetine (237), predstavlja ključnu ( i rekao bih jedinu) kritičku zamjerku knjizi koja uistinu predstavlja osvježenje naše „katoličke scene“, ako ju tako mogu nazvati. Pogotovo u kontekstu onoga čemu se posljednje dvije godine „dajem“ kroz angažman u Franjinoj ekonomiji, pa bi mi bilo jako žalosno i poražavajuće ustanoviti da se radi o „jeftinoj herezi“ koja je uvezena izvana u naš – relativno zdrav – katolički kontekst. Kažem relativno, jer i sam uočavam simptome bolesti i nesnalaženja, kako u hijerarhijskim strukturama Crkve, tako i u samoj Crkvi kao zajednici vjernika. Zajednici o kojoj u ovoj knjizi nećete gotovo ništa pročitati, jer je usmjerena isključivo, i oslanja se prvenstveno na, individualističku perspektivu odnosa s Bogom. Pogotovo kada je u pitanju proces iščitavanja volje Božje za konkretnu osobu („Emocije su ključ za razlučivanje“ 148). Jasno mi je da isusovačka duhovnost življena kroz Injigo može posredovati takav individualistički redukcionizam vjere i kršćanskog života, a što se može donekle i opravdati samom isusovačkom duhovnošću, no, ipak smatram važnim nedostatkom ove knjige isključivanje zajednice (bilo vjernika o čemu nema nikakvog govora u knjizi, bilo obitelji koja se u knjizi prezentira isključivo u negativnom kontekstu beskompromisnog provođenja volje Božje koju ne mogu razumjeti oni koji nisu uvjereni, koji nisu u vjeri – koji nisu u stanju milosti 231) iz njenih razmatranja i ideja koje razvija.

U svakom slučaju, knjiga je i više nego zanimljiva, pa je samim time i potencijalno opasna jer posreduje neke elemente „evanđelja prosperiteta“ koji u našem vjerničkom kontekstu (gdje se god knjiga predstavlja bude dvorana premala za sve koji ju žele nabaviti) mogu donijeti mnogo štete. Zato smatram važnim i nužnim Vladimirovo ograđivanje od „evanđelja prosperiteta“, pa se ovaj tekst recenzije njegove knjige može razumjeti i kao poziv na upravo to. Stoga, dragi brate u Kristu, Vladimire, javno te molim da se očituješ o pitanju povezanosti ove knjige (ili nekih njenih dijelova) i „evanđelja prosperiteta“.

Ad maiorem Dei gloriam