Sinodalnost, proroštva i obićan mali katolik

Nalazimo se u finalnom tjednu Sinode o sinodalnosti. Ono malo što sam pratio izvještaje i tu i tako koji kritički tekst na portalima, govori o velikom balonu progresivističkih očekivanja koji se gotovo do kraja ispuhao. Sve one, kroz sekularne medije razvikane teme i progresivističke zablude stavljene su u drugi plan, tako da se može (iako, svakako treba sačekati finalnu verziju dokumenta) zaključiti kako je ovo bilo iznimno poticajno i vrijedno ekleziološko iskustvo. Poticajno jer je pred nas i u prvi stavilo kategorije slušanja i osluškivanja (onoga što Duh govori Crkvi) ali i važno bitnu temu razlučivanja (koja je, budući je i sam isusovac, konstitutivna za čitav pontifikat pape Franje) koja je proteklo vrijeme bila, nekako, bačena sa strane. Na periferiji teološkog interesa i fokusa. Ovo iskustvo sinodalnosti nam je vrijedno jer nam je pomoglo da otvorimo oči. Barem meni. Oči za realno stanje naše mjesne Crkve. A to stanje nije dobro. Što to točno nije dobro i zašto je tome tako (spomenut ću samo da mislim da je župa najveći problem, ali i jedino moguće rješenje) pisat ću, nadam se, uskoro.

Ovdje se želim još jednom osvrnuti na „Evanđelje dana iz Međugorja“. Početkom listopada su me neki zamolili mišljenje o tom fenomenu tako da sam prije tjedan dana napisao to svoje mišljenje objavljeno ovdje na blogu. U tjedan dana se dosta toga dogodilo (društvene mreže su gorile, malo je reći…), a ja sam napravio ono za što sam tražio pomoć od kolega teologa (nažalost, nisam ju dobio). Pogledao sam što Crkva kaže o krštavanju nerođene djece (u Duhu) jer mi je to bila glavna teološka zamjerka „Evanđelju dana iz Međugorja“.

Prvo što se mora istaknuti je činjenica da Limb nikada nije bio dio dogmatskog Nauka, iako ova tema jest zauzimala prostora u izjavama redovitog, autentičnog Učiteljstva. U tom kontekstu vrijedi istaknuti i dokument o Limbu „Nada u spasenje djece umrle bez krštenja“ kojega je objavila Međunarodna teološka komisija, a u kojem se teološki opravdano zaključuje kako mi kao ljudi, pa onda i kao Crkva, nismo u mogućnosti stavljati ljudske barijere Božjoj svemoći i milosrđu (lex orandi – lex credendi). Ističe se da koncept Limba nema utemeljenje u Objavi te da danas može predstavljati „restriktivan pogled na spasenje“. Prvi, i rekao bih, ključni, argument za ovakvu teološku kvalifikaciju ideje o Limbu se nalazi u činjenici koja kaže da Crkva nema mandat nikoga proglasiti prokletim, odnosno, lišenim vječnog života (spasenja). Mi možemo vjerovati da postoji Limb u kojem nevina, a nekrštena (nerođena, pa i ona rođena) djeca trpe vječnu kaznu jer nisu krštena, kao što možemo vjerovati da nam susjed koji je jučer preminuo, a bio je jako, jako loš čovjek, gori u paklu. Ali Crkva to ne vjeruje. Ona Božjem milosrđu pripušta nerođenu djecu, zatim, nekrštenu djecu, druge kršćane koji s nama dijele sakrament krštenja ali ne i euharistije. Isto tako Crkva Božjem milosrđu pripušta i vjernike drugih religija, bile one prirodne ili religije Knjige. U konačnici Božje milosrđe bdije i nad ateistima i agnosticima. Ali Crkva zato može svečano proglasiti tko je uspio u životu i stekao vijenac slave – vječni život u Kristu. I onda te likove stavlja pred naše oči kako bismo u njima vidjeli svjetlo Kristovo, jer se upravo u njihovu životu na izvanredan, sveti, način reflektira Kristov život (zoe, a ne bios).

Ovo što sam napisao ranije, da Crkva ove kategorije ljudi prepušta Božjem milosrđu, ne znači da ona mora sjediti skrštenih ruku, gledajući kako se ljudi spašavaju na ovaj izvanredan način. Ne. Crkva je redovan način spasenja. O nama ovisi spasenje ljudi. Izvan Crkve nema spasenja. I toga moramo biti svjesni. Zato mi je iznimno drago što postoji „Evanđelje dana iz Međugorja“ jer jasno, snažno i nedvosmisleno poziva ljude, bilo vjernike, bilo nevjernike, na obraćenje, na molitvu i post. Možda samo ne bi pri tome trebalo koristiti nejasne (pa u krajnju ruku i heretične) elemente poput krštenja nerođene djece u Duhu, čime se, s jedne strane snažno emocionalno manipulira vjernicima i masama ljudi koji su već izmanipulirani i povrijeđeni (oni koji su zagrizli udicu raspolaganja vlastitim tijelom sasvim slobodno), a s druge iskrivljava redoviti nauk o sakramentu krštenja. Da budem do kraja iskren, meni ne smeta što se predlaže krštenje nerođene djece u Duhu, kako bi se olakšale patnje te djece (ok, smeta mi jer mi se čini nepotrebnim i ukazuje na nepovjerenje prema Božjem milosrđu), kako bi im se dalo ime i smisao – ma što god taj smisao bio, jer svaki vjernik ima samo jedan smisao života (Iv 17,3) – ili kako bi se majci (ili drugim osobama) olakšala patnja i bol kada spoznaju što su s abortusom napravili svojem životu i sebi samima (kao i svojem djetetu). Mislim da je to jedna fina gesta i utjeha prema takvim ljudima. No, imam sve protiv toga da se to vrši na obredni način (jer, ako se već čini u Duhu, onda neka se i radnje vrše duhovno, a ne materijalno) jer to zatamnjuje krštenje koje se ni u kojem slučaju ne može „izvršiti“ nad mrtvim čovjekom (a onda kada nismo sigurni, primjerice, ako se – ne daj Bože nikome – dogodi da se rodi mrtvo dijete, ili ako operacija krene po zlu i nismo sigurni je li pacijent živ ili mrtav a znamo da bi htio biti kršten, možemo i obredno – koristeći obrednu materiju i formu – ali uvjetno krstiti čovjeka). Ne znam je li se išta na „Evanđelju dana iz Međugorja“ mijenjalo kada je u pitanju ovo proroštvo i vizija kolege teologa o djeci koja mu zahvaljuju jer im je osmislio vječni život krsteći ih u Duhu, ali ono što sam tamo čuo teološki nije ispravno i ide protiv Nauka Crkve.

Događa li se ovdje onda sukob proroštva i Crkve? Ako se ništa nije mijenjalo, događa. I o tome se radi kada sam u prethodnom tekstu govorio o dinamici Vladimir-Crkva. Kolega se postavlja kao autoritet naspram Crkve. I ovdje ne želim ulaziti u analizu dinamike odnosa između kritičara (koji, zanimljivog li elementa, dolaze iz različitih pozadina koje možemo, jednostavnosti radi, nazvati samo širokim spektrom od progresivaca do tradiocionalista) i proroka, nego želim samo istaknuti važnost poslušnosti Crkvi kao ključni, ali ne i konačni element autentičnosti nekog proroštva. (1. Sol, 5,12-22)

I za kraj se moram osvrnuti na treći element iz naslova, obićnog malog katolika. Bude mi žao tog stvorenja jer je prepušteno na milost i nemilost olujama i vukovima. (Da, i sam tu kao „teolog“ snosim dio odgovornosti!) Zamišljam sliku lađe na pučini. Putnici su izbezumljeni a kapetan lagano spava u svojoj kabini, i to sve dok more divlja. Druga slika nas vodi na livadu gdje pasu ovce, a pastir blaženo spava na stablu. Ovce su uznemirene jer se čopor vukova približava, a pastir – naviknut na blejanje – ne obazire pažnju. Jasno je da su putnici i ovce ovdje obićni mali katolici, a crkvena hijerarhija predstavljaju kapetana i pastira. Zato ovce idu onoj koja među njima najglasnije bleji. Nju slušaju jer nemaju koga slušati. Pastir spava. Ili je otišao možda po onu izgubljenu ovcu, ostavivši onih 99 same sa sobom. Pa čak i u tom slučaju, kada su ovce ostavljene na milost i nemilost vukovima, bilo zbog toga što ih je samo 99, ili zbog toga jer pastir bezbrižno spava na drvetu, one mogu preživjeti napad vukova samo ako ostanu skupa – zajedno. (Dj 1,42-44) Ako se podijele među sobom, ako jedne odu za jednom, a druge za drugom ovcom, treće za trećom i tako dalje (1. Kor 3,1-4) … postaju lak plijen vukovima. Zato je važna svijest o jedinstvu stada – pogotovo kada pastira nema. Tim više one ovce koje su najglasnije moraju toga biti svjesne, jer u tom slučaju one osobno bivaju odgovorne za stradavanje stada (uz, naravno, neprisutne pastire). Mk 8,2