Kada sam na Rim tim tagi dim naletio na FB zidu Zdravka Ćurića, tamo sredinom veljače, odmah sam skužio da se radi o kvaliteti. U svakom smislu. Prvo se ta kvaliteta odnosila na produkciju izvrsnog glazbenog spota (kojega također prati jako dobra glazba koju su prepoznali svi osim stručnih žirija diljem Europe), onda na projekt „Baby Lasagna“ jer sam pogledao odmah i ostale dvije pjesme, a u konačnici i na samog čovjeka koji je učinio ono što je izgledalo nemogućim: ujediniti čitav hrvatski narod. Guštao sam posljednjih mjesec dana, a intenzivno prošlog tjedna dok je trajala Eurovizija, čitati komentare svojih prijatelja – što stvarnih što virtualnih – na društvenim mrežama. A oko 98% tih komentara su bili krajnje pozitivni, navijački i hrvatski, iako su dolazili iz svakog ćoška ideološkog, političkog i svjetonazorskog spektra. Svi su prepoznali kvalitetu – produkcijsku, glazbenu ali i ljudsku. Svi. Pa čak i autori onih 2% negativnih komentara. Parafrazirat ću dva komentara koja fino prezentiraju ovu ujedinjenost, i oba dolaze od strane osoba kojima nacionalni ponos ne predstavlja nešto vrijedno u životu. Prva osoba kaže da tek sada može razumjeti hype iliti pretjeranu uzbuđenost oko (nogometne) reprezentacije na velikim natjecanjima i kako se čovjek može osjećati loše/tužno a ponosno. Druga osoba kaže da je onih sat vremena tijekom glasanja žirija toliko psovala sve druge nacije i države da je pomislila da je postala nacionalist.
Jedna od stvari koja upada u oko, a o kojoj se također mnogo govorilo na mrežama, je Markovo svjedočenje vjere. Vjerujem da se može dosta toga iščitati i naučiti ako bi se dužna teološka pažnja posvetila ovom „slučaju“.
Kada je nastupio na Dori oglasio se jedan naš nogometaš koji je Marka optužio za demonizam, odnosno za promoviranje sotonizma. Mnogi su takvu interpretaciju požurili podržati sve dok se sam Marko nije oglasio rekavši kako je njemu vjera bitna. I od tada počinje javno svjedočenje Markove vjere – bar za nas koji smo se obogatili njegovom pojavom i svježinom koju je donio u javni prostor. Poziva mlade na Susret hrvatske katoličke mladeži u Gospiću, govori da se molitvom sprema za nastupe, da dan započinje Božjom riječju i da mu mnogo znači što ljudi mole za njega. Ističe važnu ulogu duhovnika u svojem životu.
S druge strane ni o kome ne govori loše. U Malmeu se druži sa svim izvođačima, prijateljuje s njima i pjeva njihove pjesme (i oni pjevaju njegovu), i uči njihovu koreografiju (njegovu su svi već naučili bili). Upitan za Irsku kaže jednostavno not my cup of tea i ide dalje. Pitaju ga ljudi kako to da si tako stentan (smiren) a kladionice mu daju toliku prednost. Hype oko njega je gotovo neizmjeran – svi su na iglama, rekao bi Bare – a on miran i nasmiješen i uvijek spreman vidjeti čovjeka s kojim razgovara. Odgovara: mnogo ljudi moli za mene. Čestita švicarcu na pobjedi i kaže da nije tužan nego radostan svojim plasmanom, a sve nakon što su ga svi uvjeravali da je njegova pobjeda gotova stvar.
Kako rekoh ranije, ujedinio je čitavu državu i ovo naše podijeljeno društvo, a kako ili čime? To bih htio sada i ovdje analizirati jer mislim da može mnogo pomoći Crkvi, ali i ukazati u neke moguće zamke, u evangelizaciji.
Prvo što treba istaknuti je njegova normalnost kao osobe. Možda je to zato jer je na početku svoje celeb-karijere (celebrity = slavna osoba) pa mu je sve to skupa napeto i nije naporno (i sam govori da mu je za sada interes javnosti ok i nije mu problem ili teško, ali možda bude postalo naporno…). Možda. Vrijeme će pokazati. A možda je jednostavno takva osoba kojoj ništa nije teško. A nije mu teško jer zna što radi i kako to treba napraviti. Poniznost je tu ključ svega. A u ovom kratkom vremenu je pokazao da je ponizan, i svi su tu poniznost prepoznali i nagradili (da, autentična poniznost bude na kraju – on a long run – nagrađena).
U tom kontekstu treba naglasiti i njegovu indiferentnost naspram vjere. I ovo vam sada može zvučati heretično, ali nije. Marku je vjera iznimno važna – to je više puta, upitan, naglasio – ali ne maše njome kao kakvom zastavom (za razliku od drugih koji zastavom moraju pokazati svoje uvjerenje i pripadnost kultu) drugima pred očima da svi vide. Ne. Kada ga pitaju, ili krivo optuže, kaže. Svjedoči. Mirno i uljudno, s osmjehom na licu. I kada treba reći nešto ružno, kada bi bilo potpuno opravdano reći nešto ružno – čega smo se i naslušali i načitali ovih dana od mnogih velikih vjernika koji su svetom vodom škropili televizore tijekom izvedbe irske predstavnice – Marko to odradi takvom lakoćom da je gotovo nevjerojatno. Not my cup of tea. Postoje ljudi kojima se to sviđa, ali meni ne. I gotova priča. Ide dalje.
Druga stvar se tiče nas kao društva. Ovaj „slučaj“ je pokazao da je nacionalna, društvena hegemonija moguća. I to ne mislim u negativnom smislu da jedna društvena grupa dominira nad drugom (ili da Hrvatska dominira nad drugim državama (EU)rovizije), nego više u smislu društvene kohezije koja je ostvarena, barem na kratko, zahvaljujući upravo Rim tim tagi dimu. Cijelo se društvo (i lijevi i desni, i progresivni i tradicionalni) ujedinilo u podržavanju jedne stvari – Hrvatske pjesme na Euroviziji. Kako je ovo moguće ostvariti? Čini mi se da moraju biti dvije stvari nužno uključene u proces: (2) konzervativan (tradicionalan) sadržaj i (2) progresivan izričaj tog sadržaja. Mislim da se to „dogodilo“ u Baby Lasagni.
Kada uzmete konkretni sadržaj pjesme, spota i svega onoga što Marko govori, imate prvi element jednadžbe. Kada u obzir uzmete njegov modni i glazbeni izričaj dobijete drugi element. Vrijednosti poput obitelji, prijateljstva, tradicije, vjere, ruralnog načina života i ostalo što je ovdje bilo zastupljeno, jesu taj konzervativan sadržaj (konzervirati nešto znači očuvati vrijednosti za buduće generacije) koji je izrečen na progresivan način kroz glazbu, pojavnost, indiferentnost (naspram tog sadržaja) – a u stvari jednostavna nenametljivost.
Za sada sve super i možemo mnogo toga, kao Crkva poslana evangelizirati sve ljude svakog vremena, naučiti. No, možemo i moramo uočiti i moguću zamku koja se krije u svemu ovome. Uvijek kada se sadržaj tradicije komunicira (izrazi) progresivno, postoji mogućnost da se otkine grana na kojoj se sjedi. Odnosno, da se zaboravi da se sjedi. I onda u letu (a u biti u slobodnom padu) mislimo da idemo samo naprijed (u biti padamo dolje). Kako bi to izbjegao, čovjek na osobnoj, a društvo na kulturološkoj razini, mora biti eksplicitno svjestan svojih korijena. Nema rasta u vis bez ukorijenjenosti. Nema progresa (napretka) bez očuvanja tradicije i konzerviranja vrijednosti i formi življenja. Nema globalnog uspjeha ako se bježi iz lokalne sredine (obitelji).
I ovo je proces (komunikacije tradicije progresivno) koji u Crkvi traje od Koncila a je kojega papa Franjo znatno ubrzao i pogurao. To je ona zdrava tradicija (ne tradicionalizam) koja želi biti življena od strane stvarnih, pravih ljudi. Autentičnih ljudi. Ali ti ljudi ne smiju imati problema s pamćenjem. Moraju se sjećati tko su, odakle dolaze i kamo idu. Bez toga postaju – oni – bezlična masa, legija, kojom upravljaju ili niske strasti ili visoke lože. Kada sam u slučaju Marka i njegove zaručnice Elizabete pročitao jedan tekst čovjeka koji poznaje njihovu obiteljsku strukturu, bilo mi je jasno da taj čovjek i sve što radi nije slučajno, nije bezlično i nije neukorijenjeno. Dapače. Tek s njime, upravo takvim kakav jest, ima smisla.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 