Moram vam priznati da se na biskupu Uziniću vidi određeni napredak i razvoj (bilo to loše ili dobro, sudit će u konačnici Onaj koji mu je i povjerio tu biskupsku službu) kroz proteklih 10tak godina. Sazrijeva li ili se osipa kao biskup Katoličke crkve, rekoh, meritoran sud će donijeti Sudac, a nama bih predložio svima da se suzdržimo od (barem) kategoričkih sudova i da se, umjesto prosuđivanja okrenemo molitvi i postu za našeg biskupa kojega bismo trebali, ukoliko imamo poticaj Duha, bratski opomenuti (Mt 18,15-17). Evo, ja sam kombinirao pristupe i u prethodnome tekstu jasno i javno pitao biskupa o čemu se tu radi u njegovoj izjavi o celibatu.
Ovdje ću stoga analizirati biskupov stav prema evangelizaciji. Biskup je taj stav izrekao gostujući u Nu2 i svakako da nije pravedno do kraja osvrnuti se samo na tu izjavu a zanemariti ostale izjave ili stavove biskupa o toj temi. No, upravo je ta izjava uzburkala mnoge društveno-mrežaške, a katoličke, duhove (kao i izjava o celibatu) pa smatram svojom dužnošću staviti tu izjavu u jedan malo širi kontekst i pokušati objasniti gdje su mogući problemi kada je biskupova izjava u pitanju, barem u kontekstu Hrvatske biskupske konferencije.
Biskup je u toj emisiji, upitan o fenomenu javne muške krunice na koljenima po hrvatskim trgovima, gay paradi i Hodu za život, jasno artikulirao stav da svaki građanin ima pravo na takav, javan način iznositi svoje stavove, zalagati se za svoje vrijednosti i promovirati te svoje vrijednosti u javnosti. Biskup smatra da ne može i ne treba kritizirati članove druge zajednice jer im nema pravo propisivati i određivati na koji način oni trebaju zastupati svoje vrijednosti u javnosti. No, kada su u pitanju članovi njegove zajednice, naime, katolici koji mole po trgovima ili sudjeluju u Hodu za život, onda biskup smatra da može i treba biti kritičan. I rekao bih da je to sasvim točno i da tako treba biti. Ne. Ovo moje slaganje s biskupom Matom ne znači da ja ne smatram da mi katolici nemamo pravo ili čak dužnost, javno kritizirati vrijednosti koje se promoviraju ili zastupaju u javnosti (pa bih čak rekao da ni biskup to ne smatra, nego, dapače). To samo znači da mi ne možemo drugima nametnuti kako će, na koji način će oni to činiti u javnosti. Kritizirati svoje, kada je u pitanju način na koji određene laičke strukture iznose svoje stavove ili promoviraju i zastupaju katoličke vrijednosti, znak je zrelosti i vjere i društvene odgovornosti. Stoga sam tu potpuno usuglašen s biskupom.
Druga je stvar to što se osobno ne slažem s njime kada je u pitanju motivacija laičkih struktura koji to čine, kao i pitanje konačnog rezultata, ili dometa tih aktivnosti. Evangelizacijskih aktivnosti. Biskup smatra da je molitva krunice na trgovima uvezena izvana. Moram reći da se s time potpuno ne slažem. Tj, u potpunosti se ne slažem, a zašto je tome tako, objasnit ću malo kasnije. Oko iste stvari biskup javno iznositi motivaciju tih laika koji javno mole krunicu – motivaciju s kojom se također u potpunosti ne slažem. Zatim biskup kaže kako Hod za život i slične aktivnosti ne doprinose rješenju pitanja pobačaja u Hrvatskoj. Tu se isto tako ne slažem s biskupom i kasnije ću objasniti zašto. Konačni cilj biskupa, barem koliko sam ga ja razumio, nije uopće problematičan. A to je da se sasvim jasno kaže da u svim navedenim aktivnostima nije Crkva ta koja službeno djeluje u javnosti. Ali svi smo mi Crkva – može netko ovdje na trenutak pomisliti, i biti sasvim u pravu. No, nije to biskup htio reći. Biskup je htio reći da službena, hijerarhijska Crkva nije i ne mora/treba nužno biti izravno i aktivno uključena u ovakve društvene angažmane (pa ih čak ne može niti treba braniti ili blagoslivljati, odnosno, poticati). To je sasvim legitimno i legalno područje laikata, odnosno, katoličkog angažmana angažiranih katolika laika. I taj angažman može biti uz ili bez suglasnosti hijerarhijske Crkve. Taj društveni angažman ne proizlazi iz službene, hijerarhijske Crkve, nego iz Crkve koju Duh Sveti potiče na djelovanje sukladno krsnom dostojanstvu svakog katolika (kraljevsko svećenstvo, proroci i narod što ga je Bog sebi stekao). To se, inače, zove evangelizacija, i zadaća je svakog krštenika, svakog katolika. I zato, jer je zadaća svakog od nas, postoji gotovo bezbroj modela, struktura ili duhovnosti kroz koju/koje možemo evangelizacijski djelovati. Kome se sviđa (a točnije bi bilo, tko se osjeća nadahnutim) čini to kroz Hod za život, drugi kroz evangelizacijske aktivnosti tijekom Ultre, treći kroz 40 dana za život, četvrti pak kroz skrovitu molitvu u svojoj sobi ili peti kroz klečanje na trgu. Neki možda to čine skrivećki posvećujući svoj posao ili svakodnevnicu.
Gdje smo onda stali? Što je biskup rekao krivo, a što točno? Zašto naslov ovog teksta želi implicirati, ako ne i eksplicirati sukob unutar našeg episkopata? U čemu je to Uzinić protiv ostalih biskupa u Hrvatskoj?
Mislim da bi sada svima moglo biti jasno da biskup Mate ništa krivo nije rekao. Ali je rekao neke stvari s kojima se mi ne slažemo. I to je ok. Ali to ne treba biti razlog ni uzrok komentarima kojima zadnja dva tjedna svjedočimo. To treba biti uzrok i razlog dublje molitve za Crkvu, osobnijeg obraćenja i uskraćivanja samog sebe kako bismo Bogu dali više prostora u svojim životima, odnosima i aktivnostima. Uvijek treba evangelizirati evangelizatore kako bi mogli biti djelatni suradnici Duha Svetoga u novoj evangelizaciji.
Evangelizacija je, u najširem mogućem značenju pojma, propovijedanje Radosne vijesti. Propovijedati evanđelje znači naviještati Božje spasenjsko djelovanje u Isusovu utjelovljenju, smrti i uskrsnuću. Profesor Nikola Bižaca kaže da „evangelizacija označava sve one aktivnosti koje tvore globalno poslanje Crkve u svijetu, a usmjerene su na reaktualizaciju evanđelja, shvaćenog kao cjelokupni kristovski događaj. Dakle, kroz svoje evangelizatorsko poslanje Crkva želi ne samo navijestiti nego djelatno uprisutniti u određenoj povijesnoj situaciji Isusove riječi i djela te tako potaknuti zaživljavanje stvarnih dinamika preobrazbe i oslobođenja u svim dimenzijama ljudskog življenja u povijesti. Pritom bi evangelizacija u svojem sadržaju i metodi trebala crpsti svoje nadahnuće iz cjelokupnog Isusova života, njegovih stavova, izbora koji ga odlikuju u njegovoj jedinstvenosti.“ Nema evangelizacije bez Crkve, niti Crkve bez evangelizacije.
Hrvatska biskupska konferencija je 2018. godine objavila dokument „Da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11) Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima“ u kojem se prvenstveno bavi katehezom koja je bitni moment i element evangelizacijskog poslanja Crkve. U tom dokumenti hrvatski biskupi, čega je dio i biskup Mate, uočavaju društvene promjene koje ne idu u prilog Crkvi ni kršćanstvu te zahtijevaju od Crkve u Hrvatskoj da smišljenije izađe na poprište života – ne ako nekakav suparnik sekularnom dijelu društva, nego kao svjedok Božje ljubavi. Dokument također, u broju 44, naglašava potrebu onih inicijativa koje će pozitivno uznemiriti odrasle (misli se na kulturološke katolike kojih je prema zadnjem popisu oko 83%) te zahtjeva širenje utjecaja župne zajednice izvan župnih okvira (64) citirajući prispodobu o Kraljevstvu u kojoj sluge izlaze na gradske trgove i ulice (Lk 14,21) – baš primjereno. Biskupi ističu da „nije dobra pojava otklona od svakoga oblika sudjelovanja u političkome životu, a pogotovo nespremnosti da se promiču kršćanske vrijednosti“ te da „kršćansko promišljanje društvene stvarnosti i njihovo prožimanje duhom evanđelja zadatak je svih kategorija i skupina vjernika.“ (67) Ukratko, biskupi nas pozivaju na odgovorno kršćanstvo kako bismo preobrazili okolinu u kojoj živimo. Rekao bih da kao zaključak čitavog dokumenta, barem u onom dijelu koji se tiče uže poimanja evangelizacijskog poslanja Crkve u našem društvu možemo uzeti ideju „da će projekt nove evangelizacije, a time i kateheze, zahtijevati određenu reviziju nekih dosadašnjih stilova ponašanja, posebice kada je riječ o vrednovanju vjernika laika na temelju njihova krsnoga ili općeg svećeništva o kojem govori Drugi vatikanski koncil.“ (88)
Iz ovog sažetog prikaza dokumenta, u onim djelovima koji se odnose na evangelizaciju, vidljivo je da bi biskup Mate mogao biti u sukobu s drugim biskupima. Jer ovaj dokument, po meni, sasvim točno anticipira ono što se posljednjih godina događa na području evangelizacije, a s čime biskup Mate nije zadovoljan (jer misli da se događa na krivi način). Događa se to da vjernici laici uočavaju društvene promjene koje im nisu po volji, pa spontano (potaknuti Duhom) reagiraju i organiziraju se. Rekao bih da pokazuju (pokazujemo) znakove zrelosti u vjeri (naravno, nismo još gotovi ali bismo mogli biti na dobrom putu) i odgovornosti za naše društvo. Događaju li se greške u svemu tome? Naravno da se događaju (tko ne radi taj ni ne griješi), ali te greške ne smiju biti opravdanje za utrnuće Duha. Pavao govori da se Duha ne trne, nego da se sve provjerava. Živo me zanima koliko je biskup Mate duboko provjerio motivaciju muškaraca koji svake prve subote u mjesecu javno mole na našim trgovima. Ili je jednostavno zaključio o njihovoj motivaciji iz sekularnih medija? Zašto biskup Mate u ovom fenomenu ne vidi Duha Svetoga na djelu? Duha koji puše gdje hoće i govori svim jezicima? Zašto bi to moralo biti uvezeno izvana, a ne potaknuto tim Duhom poliglotom? I zašto biskup, ako vidi u tom fenomenu politizaciju vjere i Crkve, bratski ne opomene organizatore? Vjerujem da bi se oni rado riješili onih koji na njima žele stjecati jeftine političke poene. Osobno mi je jako stalo da ukažem i iskorijenim svaki pokušaj politizacije vjere i Crkve. Zato sam i pisao tekst u kojem sam analizirao propovijedi nekih biskupa, a među njima i biskupa Mate, kako bih ukazao na instrumentaliziranje propovijedi. Zato sam se sada i posvetio socijalnom nauku Crkve jer vidim da nam i kao Crkvi i kao društvu fali znanja i iskustva iz tog područja koje nam jasno i nedvosmisleno objašnjava kako inkulturirati evanđelje u društvo i kulture. Zato i sam sudjelujem u onim evangelizacijskim aktivnostima na koje me potiče nešto (volim vjerovati da je to Duh), jer vidim njihovu vrijednost i kroz njih vidim ostvarivanje zadanih ciljeva. Zabrana pobačaja? Zašto ne. Mislim da je to legitiman društveno-politički cilj kojega pred sebe kao zreli i odgovorni katolici i građani možemo staviti. Jednom prilikom sam rekao da mi u stvari ne znamo kakav će biti dugoročni ishod te zabrane – pa sam predložio društvenih eksperiment. Zabranim pobačaj na 50 godina pa usporedimo podatke sada i tada. Ako se broj pobačaja i ilegalnih pobačaja, i s time eventualno povezana smrtnost žena, ne smanji, vratimo stvari kakve su danas. No ako se svi brojevi smanje, mislim da bi bilo razložno ostaviti tu zabranu na djelu.
Na kraju ovog teksta ponavljam apel dokumenta kojega sam ovdje ukratko predstavio: prijeko je potrebno gajiti misionarski duh. Pa, gajimo ga svim srcem.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 