Adekvatna Teologija

Vjera oblikuje život.

, ,

Je li čaša poluprazna ili polupuna?

Da vas ne zbuni naslov teksta, da, ovaj tekst se želi adekvatno teološki osvrnuti na posljednje medijske istupe riječkog biskupa Mate Uzinića. Ali želi i malo šire ukazati na jedno pitanje koje…

Da vas ne zbuni naslov teksta, da, ovaj tekst se želi adekvatno teološki osvrnuti na posljednje medijske istupe riječkog biskupa Mate Uzinića. Ali želi i malo šire ukazati na jedno pitanje koje me osobno, profesionalno i nadasve teološki oterećuje zadnjih mjeseci. A u biti se radi o tome kako vidimo i kako vrednujemo odnos Crkve prema suvremenom, sekularnom i prema Crkvi neprijateljski nastrojenom svijetu. Gleda li Crkva na svijet kao na polupunu ili polupraznu čašu – pitanje je, dakle, je li Crkva optimistična ili pesimistična kada je njen odnos prema svijetu (ili odnos svijeta prema njoj) u pitanju.

I čini mi se da se na ovom pitanju lome mnoga koplja preko kojih se ljudi odlučuju za ono što papa Franjo nikako ne želi da se događa, a događa se zato jer je to u ljudskoj naravi i protiv toga se možda ne treba toliko boriti nego prihvatiti i pokušati blago ali jasno upravljati s tom „pogreškom ljudske naravi“. Ljudi se svrstavaju u progresivno ili tradicionalno krilo Crkve. Dijele se na one koji zagovaraju tolerantnu Crkvu prilagođenu svijetu u kojem živi i djeluje, i na one koji zagovaraju Crkvu koja je čuvarica Istine koju treba štititi i braniti od neprijateljskoga svijeta. Prvi su optimistični kada je u pitanju odnos Crkve prema svijetu; drugi su pesimistični. Prvi smatraju i zahtijevaju da se Crkva otvara, razvija svoj nauk i ide u korak sa svijetom. Drugi smatraju i zahtijevaju da Crkva ostane zatvorena kako bi u ovim kriznim vremenima sačuvala Polog vjere od sekularnih krivovjerja i da radi otklon od svijeta. I sad znam da nisam pravedan, i vjerujem da će mi obojica oprostiti, ali bih ja ova dva krila prispodobio dvojicom ljudi koje iznimno poštujem i cijenim: biskupom Matom Uzinićem i don Jozom Mužićem. Oni koji ih poznaju, lako će ih svrstati u krila Crkve kojima pripadaju. Iako vjerujem da se niti jedan ni drugi (niti ih ja tako vidim) ne vide u tim krilima. Takva je percepcija eklezijalne javnosti – u to sam poprilično siguran.

I naravno da nije moguće da jedan ovakav tekst prođe bez spominjanja 2. Vatikanskog koncila koji stoji u temelju ovih različitih perspektiva na jednu te istu čašu/svijet. Aggiornamento – ta temeljna kategorija koncilske i postkoncilske teologije – ukazuje na stratešku i strukturalnu putanju Crkve i njenog odnosa prema svijetu. Otklon od proklinjanja svijeta i heretika prema dijalogu s istima, inzistiranje na naravnom zakonu kao common grounds (zajedničkoj polaznoj točci) društvene globalne zajednice što je prethodno ostvareno kroz Deklaraciju o ljudskim pravima, prilagodba liturgije „običnom malom katoliku“ i eksponencijalni razvoj socijalnog nauka Crkve – sve su to pokretačke snage ove dihotomije koju papa Franjo želi izbjeći, inzistirajući na (bar se meni tako čini i nadam se da sam u krivu) jednom a kritizirajući drugo krilo Crkve. I tu je već onda prvi problem, odnosno, model kako se ne treba odnositi prema ovoj „pogrešci ljudske naravi“ (potreba da se dijelimo na optimiste i pesimiste, unutar iste zajednice). Jer se stvarno stječe dojam da papa Franjo prvi, pa onda i biskupi diljem svijeta, ignoriraju opravdane upite i iskaze bojazni da sve to skupa ide u krivom smjeru (neki primjeri: Traditionis custodes, Amoris laetitia, Deklaracija bratstva…) i da možda Crkva treba preispitati svoj optimizam prema svijetu, a koji je dominantno na snazi nakon Koncila.

Da. Crkva treba biti otvorena svijetu i treba odustati od proklinjanja jer dijalog jest jedini put do Istine. Istine koju Crkva treba navijestiti svijetu. I trebamo biti svjesni da dijalog nije cilj ili kraj puta. Cilj je Istina, a dijalog je samo metoda ili put. E sad, tu postoji i teološki problem jer nam je Gospodin rekao da je on Put (dijalog), Istina i Život. Pa mnogi uzimaju ovo kao opravdanje inzistiranju na dijalogu kao cilju. Smatram da su u krivu jer na taj način širom otvaraju vrata relativizmu što nije niti dobro niti poželjno.

Da. Crkva treba inzistirati na naravnom zakonu, no u istom trenutku treba biti svjesna da svijet više ne mari za narav niti za naravni zakon. Svijet ima svoju antropologiju koja nije kompatibilna više s teološkom antropologijom. U toj antropologiji sekularnog svijeta ne postoji narav (ljudska narav) nego postoji samo pojedinac kao individua i njegove želje i osjećaji. Pa ako je takva situacija, onda nam naravni zakon više ne može biti polazišna točka društvene zajednice. Znači li to onda da nemamo zajedničku polaznu točku? Mislim da znači. I zato mi katolici moramo inzistirati na dijalogu, slušanju i razgovaranju sa svijetom kako bismo taj svijet mogli „spustiti“ na zajedničku razinu, zajedničko tlo, zajedničku polaznu točku. I mislim da je to moguće, ali pri tome trebamo koristiti inkarnacijsku logiku kenoze.

Da. Crkva treba prilagoditi liturgiju „običnom malom katoliku“ i dalje razvijati svoj socijalni nauk. No, prilagodba liturgije nije tu da bude svrha sama sebi ili da bude svrha običnom malom katoliku. Svrha i cilj liturgije je vršiti djelo našeg otkupljenja očitujući Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve u kojoj je ljudsko upravljeno ka i podređeno Božjemu. (SC 2) A razvoj socijalnog nauka Crkve treba konačno uključiti u sebi i kritičku analizu (što se čini, ali ne sustavno i ne drastično) razvoja svijeta i globalnog društva posljednjih pedeset godina, te, rekao bih, ublažiti artikulirani optimizam prema sekularnom svijetu i društvu, nadasve prema međunarodnim institucijama koje su potpuno izokrenule svoju utemeljiteljsku logiku i smisao postojanja.

Rekavši to nije mi do kraja jasno odakle papa Franjo ili biskup Uzinić crpe optimizam kada je u pitanju odnos Crkve i svijeta. Mislim, jasno mi je odakle crpe optimizam (Bog ravna poviješću i Bog jest Pobjednik – no, to je eshatološka a ne unutar svjetska kategorija), ali ne vidim teološkog opravdanja za taj optimizam ako se u obzir uzme stanje u svijetu u kojem vlada relativizam, materijalizam, hedonizam i konzumerizam. Društveni kontekst se bitno promijenio u posljednjih pedesetak godina, pa je možda došlo vrijeme da revidiramo optimizam prema svijetu? Jer mi se čini da ovakav način djelovanja i komuniciranja dovodi do pomutnje unutar Crkve. Ljudi su zbunjeni. Pogledajte samo društvene mreže i komentare nakon gostovanja biskupa Uzinića u Nu2. Rovovi ovih dvaju krila se samo dodatno utvrđuju i ljudi zbijaju redove. Na taj se način riskira rasap katoličke vjere. Pa je možda dobro ovdje spomenuti prispodobu o dobrom pastiru.

Dosta vremena mi se činila ta prispodoba krajnje nerazumljiva i nepravedna. Jer u toj prispodobi pastir ostavlja 99 ovaca u pustinji na milost i nemilost vukovima, i ide za onom koja se svojom krivicom izgubila. Sve završava sretno – pastir pronalazi i vraća stotu ovcu i dovodi svoje stado živo i zdravo u tor. Onda zbog toga organizira feštu (pitanje koje me je uvijek mučilo je – koja je ovca platila životom tu feštu jer ljudi moraju nešto jesti…a onda mi je palo na pamet da nijednoj ovci nije pala dlaka s glave nego je Pastir dao samoga sebe za jelo i pilo svojim gostima). Dugo vremena mi nije bilo jasno zašto je to dobar pastir – pastir koji riskira 99 ovaca zbog jedne koja je zalutala. No, onda sam shvatio. Tih 99 ovaca su bile sigurne dokle god su ostale u stadu zajedno – kao jedno stado. Ako se dogodi podjela stada, ili da neka ovca zaluta dok nema pastira, onda nastaje problem i vukovima je lakše onda napraviti štetu. Tada sam skužio da je Crkva to stado od 99 ovaca, i sve dokle smo jedno stado, sve je u redu i sigurni smo. A jamac i osiguravatelj tog jedinstva je Duh Sveti koji odsutnog Pastira čini Prisutnim. Zato ne želim sudjelovati u bilo kakvoj podjeli stada na progresivno ili tradicionalno. Stado jest i mora ostati jedno. Crkva jest jedna, Kristova Crkva.

Događa li se to da ovaj (pretjerani) optimizam kojega artikuliraju papa Franjo i biskup Uzinić postaje prijetnja zajedništvu, egzistenciji jednog stada? Nadam se da se to ne događa. Ali zbunjenost ljudi u tom stadu svakako zabrinjava. Ovdje nas može umiriti obećanje koje nema eshatološki karakter, a odnosi se na vrata paklena koja neće nadvladati. To označava unutar svjetsko, povijesno obećanje.

Što onda s idejama koje biskup Uzinić promovira u javnosti? Mogu se naći jasni i eksplicitni popisi „upitnih izjava i ideja“ biskupa na društvenim mrežama, pa ih ovdje neću navoditi. Meni se čini da mi obični mali katolici moramo kao prvo moliti za naše biskupe i svećenike. Ako i koliko molimo, onda možemo i toliko biti mirni da će sve biti dobro. Druga stvar je pristupati njima i njihovim izjavama u dobroj vjeri. A to znači da, ako se meni čini da je biskup tu rekao neku herezu ili nešto krivo, onda moram preispitati sebe i svoje katoličanstvo. Ako i nakon preispitivanja postoje prijeporne točke, trebam razgovarati s nekim teološki obrazovanijim od mene (bio to župnik, svećenik ili laik teolog – pa čak i časna sestra ili teologinja) kako bih vidio kakva je situacija, a ako i nakon toga bude nejasnoća, trebam se skupa s tim župnikom/svećenikom/časnom sestrom/teologom javiti biskupu kako bismo to doveli na čistac. Znam da je ovo utopistički scenarij i da ovaj posljednji korak stvarno nije izvediv (i sam sam u takvoj situaciji da ne mogu doći do biskupa iako sam, barem javno percipiran kao katolički aktivan teolog), ali možda steknemo jasnoću i sigurnost da je sve ok u prvom ili drugom koraku… U svakom slučaju dobro je uložiti u sebe i svoje znanje i iskustvo čitajući teološke knjige i sudjelovati u liturgijskom životu župne zajednice. I naravno, razgovor s braćom i sestrama kako bismo se uzajamno podržavali u ovom hodu prema vječnom životu. Pri čemu iskreni i otvoreni razgovori s onima koji ne idu u istom smjeru kao i mi, ne mogu škoditi – ako smo sigurno Kristovi.

Odgovori