Znate li onaj vic? Pobožni Židov dođe svojem rabinu žaliti se na sina koji ima želju postati kršćanin, i kaže rabinu da je sin čak i postao katekumen. Ozbiljno je to sada, nije samo mladenački hir. Rabin mu se, na njegovo iznenađenje i sam počne žaliti na svojeg sina koji već ima datum svojeg krštenja. U nevjerici, dva se pobožna muškarca odluče na krajnji korak. Zajedno će zavapiti Bogu Izraela, Bogu nad vojskama, da im odvrati sinove od ovog izdajničkog čina. Krenu oni tako u pobožnu i žarku molitvu riječima „Gospodine svevladaru, vladaru svemira! Čuj vapaj slugu svojih. Sinovi naši zastraniše, odmetnoše se od saveza Tvojeg svetoga! Molimo te…“ i u tom se trenutku obrati Bog njima riječima „Dečki, nećete vjerovati što se meni dogodilo. Poslao sam tako Sina nekoj rodbini u Izrael…“
Vjerujem da znate nastavak, a ovaj vic sam stavio na početak teksta o obraćenju (točnije o obraćanju) da razbije tenziju koja se oko ovog pitanja stvara u našim katoličkim (univerzalnim) krugovima. Pitanje je to koje zadnjih tjedana puni feed naših društvenih mreža, jer je tamo jedan biskup jednoga kardinala prozvao mlakim jer ovaj ne želi obraćati muslimane (zato je vic o Židovima a ne muslimanima), jer – navodno – Crkva nije tu da bi obraćala ljude. I onda se tu dodatno nakalame sintagme poput koncilske Crkve, međureligijskog dijalog, kao i optužbe za prozelitizam ili manjak vjere – ovisno čiju stranu držimo. Pa se s vremena na vrijeme naša katolička javnost zabavlja ovim i sličnim prepucavanjima, a bez da itko postavi malo dublje pitanje koje se tiče samog čina kojega bi Crkva trebala ili ne bi trebala vršiti – obraćati ljude. I da ne budete zakinuti za adekvatne dubine ovog pitanja, ostatak teksta ću iskoristi da pokušamo – koliko nam dah dopusti – zaroniti duboko koliko možemo u ovo pitanje.
Crkva postoji s dva razloga (svrhe) koja mora živjeti i bez kojih je nema. Ta dva razloga su uzajamno isprepletena i ne mogu se odijeliti kao dva zasebna razloga jer su bitno kristološka. Crkva je tu da svjedoči i uprisutni Krista Uskrsloga (tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo) koji joj je dao jasan zadatak (razlog) i poslanje da pođemo i učinimo njegovim učenicima sve narode. Luka je to sažeo u jednoj rečenici: „Vi ste tomu svjedoci“ (Lk 24,48) Iz ovoga proizlaze dvije stvari koje ostvaruju ova dva razloga. Crkva mora svjedočiti Krista – i tada se bavi sama sobom, uglavnom kroz liturgiju, ali i pastoral i katehezu – i mora naviještati Radosnu vijest – i tada se bavi svijetom u kojem vrši svoje poslanje, bilo kroz evangelizaciju ili misijsko djelovanje – kako bi svi narodi svih vremena imali prirodnu priliku postati (pristati biti) Kristovi učenici. Dugo sam vremena imao krivu predodžbu svjedočenja Crkve, a onda i mene kao običnog malog katolika. Mislio sam, pod jasnim utjecajem televizijskih emisija i filmova, da je svjedočenje nešto posebno i važno, jer u svim tim amerikaniziranim verzijama svjedočenje na sudu je prikazano kao nesvakidašnji događaj. Moraš se urediti i lijepo odjenuti (inače će porota sumnjati u tvoje iskaze), govoriti suhoparno i samo kada te se nešto pita, i na kraju moraš dati zakletvu nad Biblijom da ćeš govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine. Sada vidim da samo taj zadnji dio ima nekog smisla, jer svjedočenje na koje je Crkva (a onda i ja osobno kao ud te Crkve) pozvana nije nesvakidašnji događaj, ne trebamo biti uredni i lijepo odjeveni, ali bismo trebali govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine. Suhoparni nedjeljni govor tu baš para uši i ne priliči, a govoriti se mora uvijek – i sa krovova objavljivati ono što je rečeno u intimi osobnog odnosa s Bogom. Tako da svjedočenje Crkve, a onda i mene osobno, nije uopće onakvo kakvim ga zamišljamo. To je rad u poljskoj bolnici – slika koja je bila draga papi Franji – gdje nema toliko urednosti i ljepote (zato su mi jasni mladi ljudi koji traže TLM). To je život kojega živimo, kome krivo a kome pravo. To je navještaj kojega izgovaramo, ali kojega ne prati naš život, naša djela, naša zauzetost. Jer, kada roditelji govore djeci kako se trebaju ponašati, a sami se ne ponašaju tako, onda će djeca (kao pravi majmunčići – monkey see, monkey do) činiti onako kako vide. Da nije tako, ne bi nas Isus upozoravao da Mt 23,3.
I tako se mučimo s ova dva razloga, jer naš život ne slijedi naš govor (svjedočenje Crkve ne slijedi njen navještaj – kerigmu), a to nužno i uvijek ide ruku pod ruku – zajedno. I sada dolazimo, možda ne do dna, ali smo sigurno zaronili na nekih metar i pol dubine, do točke u kojoj se moramo pogledati u ogledalo i pitati se što tko radi. Treba li Crkva obraćati druge ljude? Trebam li to činiti ja? Čini li to Bog? Crkva nas uči da je obraćenje milosni Božji dar kojega čovjek može slobodno primiti i nikada otvoriti (vidim, nažalost, mnogo takvih darova fino složnih u kut nutarnjih soba toliko mnogih katolika), može se zahvaliti i reći – neću, hvala; ali ga može i primiti te ga u zahvalnosti (euharistiji) otvoriti i uživati u njemu. Koja je uloga mene i Crkve u svemu tome, ako je to izravno od Boga darovan poklon konkretnoj osobi? Mislim da je tu ključni trenutak o kojem trebamo više promišljati, nad kojim trebamo moliti i koji treba biti u središtu ovakvih prepucavanja. Obraća li (ili treba) li Crkva nevjernike? Sigurno obraća, i treba ih obraćati. Obraćam li (i trebam li) ja nevjernike? Sigurno obraćam i trebam ih obraćati. Ali – uvijek taj neugodni suprotnostni veznik – postoji kvaka 22 koja kaže 1. Kor 11,23. Ne možemo dati ono što nismo i sami primili, a ako smo primili, zašto se pravimo Englezi kao da o nama samima ovisi bilo što.
Ne znam koliko vam ovaj tekst uopće ima smisla. Možda nema. Možda ima. Samo se nadam da je otvorio neka pitanja u tebi koji čitaš. O tebi koja čitaš. O Crkvi. Čime se trebamo baviti, što raditi? A čime se bavimo i što stvarno radimo. Jer nije dovoljno reći Gospodin moj i Bog moj. To je nužno reći jer Rim 10,9. Ali isto tako Jak 2,26. Stoga, i jedno i drugo, a sve u ljubavi – pa se onda može i prepucavati preko X-a i drugih društvenih mreža uz disonantne tonove koji su također dio stvarnog života.
Crkva obraća ljude svjedočeći (živeći u skladu s onim što ispovijeda). Ja obraćam ljude svjedočeći (živeći u skladu s onime što vjerujem). Bog stoji na vratima i kuca na srce svakog čovjeka. Taj čovjek prima dar. Hoće li ga maknuti u stranu neotvorena, hoće li ga otvoriti i zahvaliti se (euharistija), ili će ga pak odbaciti, ovisi dosta o meni i Crkvi – jer i taj konkretni čovjek, poput dijeta ili majmunčića, radije čini ono što vidi, nego ono što čuje (glas savjesti!). Pa ako vidi da Crkva svjedoči gomilanju neotvorenih, a prihvaćenih darova, onda će i on učiniti isto. Ako vidi mene kako zahvaljujem na daru i uživam njegov sadržaj, možda učini isto. Ali i ako vidi i Crkvu i kulturu u svojem društvu da odbacuje dar, onda će i on činiti isto – reći će: neću,hvala!
Odgovori