U subotu 14. studenog sam sudjelovao na mimohodu Frane Tente u Splitu. Frane je, za one sa kratkim pamćenjem, momak koji je podlegao komunističkoj represiji u zatvoru u Lepoglavi. A ovu subotu su mladi iz Splita i okolice odlučili, drugu godinu zaredom, organizirati ovaj dostojanstveni mimohod kako se Franjino ime ne bi zaboravilo. I ne samo njegovo ime, nego imena tolikih koji su podlegli represiji komunističkog režima. Poseban trenutak mimohoda se dogodio kada smo došli na vrh Marjana jer su se organizatori – sve mahom mlađi momci, Franjinih godina kada je preminuo u komunističkom zatvoru – u svojem govoru jasno i nedvosmisleno pozvali na europske vrijednosti u osuđivanju komunističkih zločina tijekom dvadesetog stoljeća, citirajući Rezoluciju 1481 koju je 25. siječnja 2006. godine usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. Ovdje treba istaknuti i dokument Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. koju je donio Hrvatski sabor iste godine.
Pa sam ovaj dostojanstveni mimohod odlučio iskoristiti za tekst o jednoj bolesti našeg društva i mogućem lijeku kojega pronalazimo u socijalnom nauku Crkve. Bolest je to zaborava vlastite totalitarne prošlosti, ili u drugačijoj verziji iste bolesti, selektivno sjećanje. Ne znam koja je verzija gora – možda čak ova potonja, jer mladi ljudi sasvim jednostavno percipiraju selektivnu pažnju, odnosno, sjećanje, i to ih, sasvim opravdano, jako ljuti. A selektivna pažnja rezultira nepravdom. A nepravda proizvodi naše nasilje i vaše nasilje.
Koji je lijek za ovu bolest s dvije verzije? Lijek je cjelovita istina koja oslobađa (Iv 8,32). Upravo tu istinu Crkva u svojem socijalnom nauku naviješta i propovijeda. Istinu o svakom totalitarnom režimu, o svakoj pogubnoj ideologiji: fašizmu, nacional-socijalizmu i komunizmu.
Crkva je (jedina) jednako jasno upozoravala (i upozorava) na pogubnost fašizma, nacional-socijalizma i komunizma. I za to joj nije trebalo mnogo vremena. Samo je nekoliko godina bilo potrebno papi Piju XI. da jasno prepozna pogubnost svih triju ideologija. U enciklici Non abbiamo bisogno iz 1931. godine osudio je fašističko nastojanje da država postane apsolutna i život pojedinca podredi svojim političkim ciljevima. U enciklici Quadragesimo anno iste godine upozorio je na socijalističko shvaćanje društva utemeljeno na klasnoj borbi i ukidanju privatnog vlasništva. A u enciklici Mit brennender Sorge iz 1937. godine osudio je nacional-socijalistički totalitarizam, rasizam i pokušaj da se rasa, narod ili država postave iznad čovjeka. Iste je godine enciklikom Divini Redemptoris dodatno i izričito osudio ateistički komunizam, koji ljudsku osobu podređuje kolektivu i klasnom projektu, ne prežući pritom ni od nasilja. Upravo takvo oduzimanje dostojanstva, prava i slobode ljudske osobe zapečatilo je i sudbinu Frane Tente. Ovi dokumenti jasno pokazuju da Crkva nije čekala povijesni rasplet kako bi prepoznala pogubnost totalitarnih ideologija. Prepoznala ih je i osudila dok su još bile na vlasti ili tek u usponu. I nije pritom birala koju će ideologiju osuditi, a koju prešutjeti. U Crkvi nema selektivne pažnje. Barem je ne bi trebalo biti.
I kako nam ovaj lijek može pomoći danas? Treba li nam uopće pomoć? Jesmo li selektivno pažljivi i sjećamo li se cjelovite povijesti u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu? Nažalost, bolest je tu, i u punoj je snazi. Dijagnoza je jasna i nedvojbena. Neumoljiva. Naše društvo jest teško bolesno. Jedan mogući lijek – potpuno utemeljen na, i u skladu sa socijalnim naukom Crkve – jest povratak Ustavu Republike Hrvatske i njegovim Izvorišnim osnovama. I to na jedan možda neuobičajen način. Predlažem da započnemo njihovo iščitavanje od posljednje točke, one koja govori o pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Da nam upravo ta posljednja točka postane prva u razumijevanju vlastite državnosti. Da Domovinski rat postavimo kao temelj države i društva, kao povijesno i moralno središte suvremene Hrvatske, iz kojega ćemo iščitavati i razumijevati sve ostale povijesne sastavnice naše državnosti koje Ustav opravdano navodi.
Ovakvo čitanje nije odbacivanje povijesti, niti negiranje višestoljetnih težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom. Upravo suprotno. Ono znači razumijevanje te povijesti iz perspektive ostvarenja hrvatske slobode i suverenosti. Uostalom, Hrvatski sabor je u Deklaraciji o Domovinskom ratu iz 2000. godine jasno utvrdio da je Domovinski rat bio pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a da je njegova temeljna vrijednost uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Zato nam je, kao prvi korak izlječenja, potreban teški društveni proces u kojemu ćemo kao društvo napokon razumjeti što smo obranili, od koga smo (se) obranili, zašto smo to obranili i na kojim vrijednostima želimo graditi svoju budućnost.
Pa, iako se ovo može protumačiti kao selektivna pažnja – jer u tom procesu kažemo da Hrvatska počinje računati vrijeme tek od 1991. godine, to nije tako. Mislim da je ovo nužan korak ako želimo neselektivno razumjeti i prihvatiti svoju totalitarnu prošlost. Prihvatiti ju kako bismo je se mogli svečano i gotovo obredno odreći, kao što se roditelji, kumovi i čitava Crkva – u sakramentu krštenja koji je temeljni sakrament inicijacije – odriče Sotone, svih dijela njegovih i svega sjaja njegova. Stoga bismo, utemeljeno na cjelovitoj istini koja oslobađa, trebali kao društvo inzistirati da se svatko, tko u javnosti želi imati određenu ulogu ili glas, javno i svečano odrekne svake ideologije, prije nego dobije mikrofon i svjetla reflektora. Jer, zašto bismo kao društvo trebali trpjeti i slušati/gledati ljude koji promoviraju, ili se zalažu, za ideologije koje zatruju sve što dotaknu? A svaka ideologija to čini. Truje. Ovim bismo inicijacijskim činom osigurali sasvim neutralno javno tlo koje ne bi više moglo trpjeti ili podnositi selektivnu pažnju, sjećanje ili povijest. I to bi značilo da je upravo beskompromisna, bezrezervna i bezuvjetna osuda svake ideologije – jer su sve podjednako štetne – prvi korak kojega kao društvo moramo napraviti. Nakon tog koraka slijedi dugi, mirni i argumentirani razgovor o svim detaljima (i mogućim dvostrukim konotacijama simbola i pozdrava) koje naša selektivna pažnja trenutno izbjegava ili izostavlja iz slike naše totalitarno opterećene ideološke prošlosti.
Jesmo li spremni za prvi korak? Ja znam da jesam. Pitanje, dragi čitatelju i draža čitateljice, se odnosi na tebe. Odričeš li se fašizma? Odričeš li se nacional-socijalizma? Odričeš li se komunizma? Tek onaj koji, i ona koja, potvrdno odgovori na sva tri pitanja, može imati mjesta za stolom javnosti i uživati plodove slobode koju su nam branitelji u Domovinskom ratu osigurali i omogućili. To je naša inicijacija u zdravo demokratsko i pluralno društvo kakvo želimo biti.
Stoga, na današnji dan, 18. studenoga, kada obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, pogledajmo i poslušajmo sve one koji u javnom prostoru imaju glas. I zapitajmo se osuđuju li doista sve tri totalitarne ideologije? Odriču li se fašizma, nacional-socijalizma i komunizma ili za neke od njih još uvijek pronalaze opravdanja? Jer, onaj tko nije spreman osuditi svaku od tih ideologija, nije spreman ni prihvatiti cjelovitu istinu. A onaj tko nije spreman prihvatiti cjelovitu istinu, nije dostojan povjerenja koje mu dajemo kada mu prepuštamo javni prostor.
Tko želi sudjelovati u oblikovanju naše zajedničke budućnosti, mora biti spreman jasno i nedvosmisleno osuditi svaku ideologiju koja je čovjeka pretvorila u sredstvo, a njegovu slobodu u žrtvu. To je sine qua non zdravog društva.




Odgovori